SURA 12. YUSUF * JUSUF

SURA 12. YUSUF * JUSUF
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
1. Elif-lam-ra. Ovo su ajeti Knjige jasne!
2. Objavljujemo je kao Kur’an na arapskom jeziku da biste razumjeli.
3. Objavljujuæi ti ovaj Kur’an, Mi tebi o najljepšim dogaðajima
kazujemo iako prije njega nisi doista ništa znao:
4. Kada Jusuf reèe ocu svome; "O oèe moj, sanjao sam jedanaest
zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše",
5. on reèe: "O sinko moj, ne kazuj svoga sna braæi svojoj, da ti ne
uèine kakvu pakost, šejtan je doista èovjeku otvoreni neprijatelj.
6. I eto tako, Gospodar tvoj æe tebe odabrati, i tumaèenju snova te
nauèiti, i milošæu Svojom tebe i Jakubovu porodicu obasuti, kao što je
prije tebe obasuo pretke tvoje, Ibrahima i Ishaka. - Gospodar tvoj,
zaista, sva zna i mudar je."
104
7. U Jusufu i braæi njegovoj nalaze se pouke za sve koji se raspituju.
8. Kada oni rekoše: "Jusuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a
nas je èitava skupina. Naš otac, zaista, oèito griješi.
9. Ubijte Jusufa ili ga u kakav predio ostavite, - otac vaš æe se vama
okrenuti, i poslije toga æete dobri ljudi biti", -
10. jedan od njih reèe: "Ako baš hoæete nešto da uèinite, onda Jusufa
ne ubijte, veæ ga na dno nekog bunara bacite, uzeæe ga kakva karavana."
11. "O oèe naš," – rekoše oni – "zašto sumnjaš u naša osjeæanja prema
Jusufu. Mi mu zaista želimo dobro.
12. Pošalji ga sutra s nama da se zabavi i razonodi, mi æemo ga,
sigurno, èuvati."
13. "Biæe mi doista žao ako ga odvedete, a plašim se da ga vuk ne
pojede kad vi na njega ne budete pazili" – reèe jakub.
14. "Kako æe ga vuk pojesti, a nas ovoliko!" – rekoše oni -, "mi bismo
tada zaista bili izgubljeni."
15. I kada ga odvedoše i odluèiše da ga bace na dno bunara, Mi mu
objavismo: "Ti æeš ih o ovom postupku njihovu obavijestiti, a oni te
neæe prepoznati."
16. I uveèe doðoše ocu svome plaèuæi.
17. "O oèe naš," – rekoše – "bili smo otišli da se trkamo, a Jusufa smo
ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam neæeš
vjerovati, iako istinu govorimo."
18. I donesoše košulju njegovu lažnom krvlju okrvavljenu. "U vašim
dušama je ponikla zla misao" – reèe on – i ja se neæu jadati, od Allaha
ja tražim pomoæ protiv ovoga što vi iznosite."
19. I doðe jedna karavana, te poslaše vodonošu svoga i on spusti vedro
svoje. "Muštuluk!’ – viknu on – "evo jednog djeèaka!" I oni su ga kao
trgovaèku robu sakrili, a Allah dobro zna ono što su uradili.
20. I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša; jedva su èekali
da ga se oslobode.
21. i onda onaj iz Misira, koji ga je kupio, reèe ženi svojoj: "Uèini
mu boravak prijatnim! Može nam koristan biti, a možemo ga i posiniti!"
I eto tako Mi Jusufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji i nauèismo ga
tumaèenju snova -–a Allah èini šta hoæe, ali veæina ljudi ne zna.
22. I kad on stasa, Mi ga mudrošæu i znanjem obdarismo; tako Mi
nagraðujemo one koji dobra djela èine.
23. I poèe da ga na grijeh navodi ona u èijoj je kuæi bio, pa zakljuèa
sva vrata i reèe: "Hodi!" – "Saèuvaj Bože!" – uzviknu on -, "vlasnik me
moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neæe nikad uspjeti."
24. I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od
Gospodara svoga nije opomenu ugledao – tako bi, da odvratimo od njega
izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob.
25. I njih dvoje prema vratima potrèaše – a ona razdera straga košulju
njegovu – i muža njezina kraj vrata zatekoše. "Kakvu kaznu zaslužuje
onaj koji je htio da ženi tvojoj zlo uèini" – reèe ona – "ako ne
tamnicu ili kaznu bolnu?"
105
26. "Ona je pokušala da mene na grijeh navede" – reèe Jusuf. – "Ako je
košulja njegova s prijeda razderana onda ona istinu govori, a on
neistinu," – primjeti jedan roðak njezin -,
27. " a ako je košulja njegova straga raderana, onda ona laže, a on
govori isitnu."
28. I kada on vidje da je košulja njegova straga razderana, reèe: "To
je jedno od vaših lukavstava, vaša lukavstva su zaista velika!
29. Ti, Jusufe, ostavi se toga, a ti traži oproštenje za grijeh svoj,
jer si zaista htjela da zgriješiš!"
30. I žene u gradu poèeše govorkati: "Upravnikova žena navraæala momka
svoga na grijeh, u njega se ludo zagledala! Mi mislimo da jako
griješi."
31. I kad ona èu za ogovaranja njihova, posla po njih, te im priredi
divane, dade svakoj od njih po nož i reèe: "Izaði pred njih!" A kad ga
one ugledaše, zadiviše se ljepoti njegovoj i po rukama svojim se
porezaše; "Bože, bože!" – uskliknuše – "ovo nije èovjek, ovo je melek
plemeniti!’
32. "E to vam je onaj zbog koga ste me korile" – reèe ona. "Istina je
da sam htjela da ga na grijeh navratim, ali se on odupro. Ako ne uèini
ono što od njega tražim, biæe sigurno u tamnicu baèen i ponižen."
33. "Gospodaru moj," – zavapi on – "draža mi je tamnica od ovoga na što
me one navraæaju? i ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja
mogu prema njima naklonost osjetiti i lakosmislen postati."
34. I Gospodar njegov usliša molbu njegovu i spasi ga lukavstva
njihova; On, uistinu, sve èuje i zna.
35. Poslije im na pamet pade, iako su se bili uvjerili da je nedužan,
da ga za neko vrijeme bace u tamnicu.
36. S njima su u tamnicu ušla još dva momka. "Ja sam sanjao da cijedim
grožðe" – reèe jedan od njih. – "A ja, opet,: - reèe drugi – "kako na
glavi nosim hljeb koi ptice kljuju. Protumaèi nam to, jer vidimo da si
zaista dobar èovjek."
37. "Nijedan obrok hrane neæe vam donesen biti, a da vam ja prije ne
kažem šta æete dobiti," – reèe Jusuf. "To je smo dio onoga èemu me
nauèio Gospodar moj, ja se klonim vjere naroda koji u Allah ne vjeruje
i koji i onaj svijet ne priznaje,
38. i ispovijedam vjeru predak svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama
ne prilièi da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema
nama i ostalim ljudima, ali veæina ljudi nije zahvalna.
39. o drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah,
Jedini i Svemoæni?
40. Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im
nadjenuli vi i preci vaši, - Allah o njima nikakav dokaz nije objavio.
Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu.
To je jedino prava vjera, ali veæina ljudi ne zna.
41. O drugovi moji u tamnici, jedan od vas æe gospodara svoga vinom
pojiti, a drugi æe raspet biti, pa æe mu ptice glavu kljuvati. Ono što
ste pitali samo to znaèi!"
106
42. A onome od njih dvojice za koga je znao da æe spasen biti reèe:
"Spomeni me gospodaru svome!’ – ali šejtan uèini te on zaboravi da ga
spomene gospodaru svome, i Jusuf ostade u tamnici nekolike godine.
43. I vladar reèe: "sanjao sam kako sedam mršavih krava pojede sedam
debelih, i sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih. O
velikaši, protumaèite mi san moj ako snove znate tumaèiti?"
44. "Zbrkanih li snova!’ – rekoše oni – "mi snove ne znamo tumaèiti."
45. I tada, poslije toliko vremena, sjeti se jedan od one dvojice, onaj
koji se spasio, i reèe: "Ja æu vam protumaèiti san, samo me pošaljite!’
46. "Jusufe, o prijatelju, protumaèi nam šta znaèi: sedam mršavih krava
pojede sedam debelih; i sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih,
- pa da se vratim ljudima, da bi oni saznali."
47. "Sijaæete sedam godina uzastopno" – reèe -, "pa ono što požanjete u
klasu ostavite, osim ono malo što æete jesti,
48. jer æe poslije toga doæi sedam teških koje æe pojesti ono što ste
za njih pripremili, ostaæe jedino ono malo što æete za sjetvu saèuvati.
49. Zatim æe, poslije toga, doæi godina u kojoj æe ljudima kiše u
obilju biti i u kojoj æe cijediti."
50. I vladar reèe: "Dovedite mi ga!" I kad Jusufu izaslanik doðe, on
reèe: "Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: ’Šta je s onim ženama koje
su svoje ruke porezale – Vlasnik moj dobro zna spletke njihove!’"
51. "Šta se dogodilo kad ste Jusufa na grijeh navraæale?" – upita
vladar. – "Bože saèuvaj!’ – rekoše one – "mi o njemu ništa ružno ne
znamo!" – "Sad æe isitina na vidjelo izaæi" – reèe upravnikova žena -,
"ja sam njega na grijeh navraæala, on je istinu rekao.
52. Isto tako on neka zna da ga ja nisam, dok je bio odsutan,
iznevjerila jer Allah ne da da se ostvare lukavstva podmuklih.
53. Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se
Gospodar tvoj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je."
54. I vladar reèe: "Dovedite mi ga, uzeæu ga u svoju svitu" – i pošto
porazgovara s njim, reèe mu: "Ti æeš od danas kod nas uticajan i
pouzdan biti."
55. "Postavi me: - reèe – "da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja
sam zaista èuvaran i znan."
56. I tako Mi Jusufu dadosmo vlast u zemlji, boravio je ondje gdje je
htio: milost svoju Mi dajemo onome kome hoæemo i ne dopuštamo da
propadne nagrada onima koji dobra djela èine.
57. A nagrada na onom svijetu je bolja za one koji vjeruju i koji se
grijeha èuvaju.
58. I doðoše braæa Jusufova i uðoše k njemu, pa ih on poznade, a oni
njega ne poznadoše.
59. I kad ih namiri hranom potrebnom, reèe: "Dovedite mi svoga brata
koji je ostao s ocem vašim, zar ne vidite da punu mjeru dajem i da
goste ne može biti bolje primam.
60. Ako mi ga ne dovedete, neæete više od mene hrane dobiti i ne
dolazite mi!’
107
61. "Pobrinuæemo se da ga nekako od oca njegova izmamimo, zaista æemo
tako postupiti" – rekoše oni.
62. A Jusuf reèe momcima svojim: "Stavite njihove stvari u tovare
njihove, oni æe ih, kad se vrate svojima, prepoznati i opet æe se
vratiti."
63. I pošto se vratiše ocu svome, rekoše; "O oèe naš, više nam neæe
hranu davati. Zato pošalji s nama brata našeg da bismo dobili hranu, a
mi æemo ga zaista èuvati."
64. "Zar da vam ga povjerim kao što sam prije povjerio brata njegova?"
– reèe on. "Ali, Allah je najbolji èuvar i On je najmilovistiji!’
65. A kad otvoriše tovare svoje i naðoše da su im vraæene stavari
njihove, oni rekoše: "O oèe naš, šta možemo više poželjeti? Evo,
vraæene su nam stvari naše, i hranom æemo èeljad našu namiriti, i brata
našeg æemo èuvati, a i jedan kamilin tovar hrane æemo više dobiti; to
je neznatan tovar."
66. "Ja ga s vama neæu poslati’ – reèe – "dok mi se tvrdo Allahom ne
zakunete da æete mi ga doista vratiti, osim ako ne nastradate." I pošto
mu se oni zakleše, on reèe: "Allah je jamac za ono što smo utanaèili!
67. "O sinovi moji," – reèe onda – "ne ulazite na jednu kapiju, veæ na
razne kapije, a ja vas nemogu spasiti od onoga što vam Allah odredi;
moæ pripada jedino Njemu, ja se u Njega uzdam, i neka se samo u Njega
uzdaju oni koji se uzdaju!’
68. I kad uðoše onako kako im je otac njihov naredio, to im nimalo nije
pomoglo da budu pošteðeni onoga što im je Allah bio odredio, jedino se
ostvarila želja Jakubova, koju je izvršio, a on je, uistinu, veliki
znalac bio, zato što smo ga Mi nauèili, ali veæina ljudi ne zna.
69. I kad iziðoše pred Jusufa, on privi na grudi brata svoga i reèe;
"Ja sam, doista, brat tvoj i ne žalosti se zbog onoga što su oni
uradili."
70. I pošto ih namiri potrebnom hranom, stavi jednu èašu u tovar brata
svoga, a poslije jedan glasnik stade vikati: "O karavano, vi ste,
doista, kradljivci!"
71. Oni im pristupiše i upitaše: "Šta tražite?"
72. "Tražimo vladarevu èašu" – odgovoriše. – "Ko je donese, dobiæe
kamilin tovar hrane. Ja za to jamèim!"
73. Allaha nam", - rekoše oni – "vi znate da mi nismo došli da èinimo
nered na zemlji, i mi nismo kradljivci."
74. "A kakva mu je kazna ako ne govorite isitnu?" – upitaše.
75. "Kazna je onome u èijem se tovaru naðe – sam on" – odgovoriše. –
"Eto tako mi kažnjavamo kradljivce."
76. I on poèe s vreæama njihovim, prije vreæa brata svoga, a onda
izvadi èašu iz vreæe brata svoga. – Mi pouèismo Jusufa da tako varku
izvede. – On po vladarevu zakonu nije mogao da uzme kao roba brata
svoga, ali je mogao Allahovim dopuštenjem. Mi uzvisujemo onoga koga Mi
hoæemo, a nad svakim znalcem ima još znaniji.
77. "Ako je on ukrao", - rekoše oni -, "pa i prije je brat njegov
krao!: I Jusuf im ne reèe ništa. "Vi ste u gorem položaju" – pomisli u
sebi -, Allah dobro zna kako je bilo to o èemu govorite.
108
78. "O upravnièe," – rekoše oni – "on ima vrlo stara oca, pa uzmi
jednog od nas umjesto njega! Mi vidimo da si ti dobara èovjek."
79. "Saèuvaj Bože," – reèe – "da uzmeme nekog drugog do onoga u koga
smo naš predmet našli! Tada bismo zaista bili nepravedni!’
80. I kad izgubiše svaku nadu, odvojiše se u stranu da se posavjetuju.
"Zar ne znate" – reèe najstariji meðu njima – "da ste se ocu svom
Allahom zakleli, a i prije Jusufa upropastili. Neæu napustiti ovu
zamlju dok mi to otac moj ne dozvoli ili dok Allah u moju korist ne
presudi, a On je Sudija najbolji.
81. Vratite se ocu svome pa recite: ,O Oèe naš, sin tvoj je ukrao; mi
tvrdimo samo ono što smo vidjeli, a mi se nismo mogli onoga što je bilo
suðeno saèuvati.
82. Pitaj grad u kome smo boravili i karavanu s kojom smo došli. Mi
zaista govorimo istinu!"
83. "Nije tako" – reèe jakub – "u dušama vašim je ponikla zla misao, i
ja se neæu jadati, nadam se da æe mi ih Allah sve vratiti; uisitnu. On
sve zna i mudar je."
84. I okrenu se od njih i reèe: "O Jusufe, tugo moja!" – a oèi su mu
bile pobjeljele od jada, bio je vrlo potišten.
85. "Allaha nam," – rekoše oni – "ti toliko spominješ Jusufa da æeš
teško oboljeti ili umrijeti!"
86. "Ja tugu svoju i jad svoj pred Allah iznosim, a od Allaha znam ono
što vi ne znate" – reèe on.
87. "O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i
ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu
milost."
88. I kad oni iziðoše pred Jusufa, rekoše: "O upravnièe, i nas i èeljad
našu pritisla je nevolja; donijeli smo malo vrijedne stvari, ali ti nam
podaj punu mjeru i udijeli nam milostinju, jer Allah doista nagraðuje
one koji milostinju udjeljuju."
89. "A znate li" – upita on – "šta ste s Jusufom i bratom njegovim
nepromišljeno uradili?"
90. "A da ti nisi, uistinu, Jusuf?" – povikaše oni. – "Da ja sam Jusuf,
a ovo je brat moj, Allah nam je milost darovao; ko se bude Allaha bojao
i ko strpljiv bude bio – pa, Allah, uistinu, neæe dopustiti da propadne
nagrada onima koji dobra djela èine."
91. "Allaha nam," – rekoše oni – "Allah te je nad nama uzvisio, mi smo
doista zgriješili."
92. "Ja vas sada neæu koriti: - reèe – "Allah æe vam oprostiti, od
milostivih On je najmilovistiji!
93. Ovu košulju moju odnesite i na lice moga oca je stavite, on æe
progledati, i svu èeljad svoju mi dovedite!"
94. I kada karavana napusti Misir, otac njihov reèe: "Ja zbilja osjeæam
miris Jusufov, samo ne recite da sam pomatuhio."
95. "Allaha nam," – rekoše oni – "ti i sada kao i prije griješiš."
109
96. A kad glasonoša radosne vijesti doðe, on stavi košulju na lice
njegovo i on progleda. "Zar vam ne rekoh: - reèe – "da ja znam od
Allaha ono što vi na znate."
97. "O oèe naš," – rekoše oni – "zamoli da nam se grijesi oproste, mi
smo, zaista zgriješili."
98. "Zamoliæu Gospodara svoga da vam oprosti" – odgovori on – "jer On
prašta i On je milostiv."
99. I kad iziðoše pred Jusufa, on privi roditelje svoje na grudi i
reèe; "Nastanite se u Misiru, svakog straha, ako Bog da, osloboðeni!"
100. I on roditelje svoje postavi na prijesto i oni mu se svi
pokloniše, pa on reèe: "O oèe moj, ovo je tumaèenje moga sna
nekadašnjeg. Gospodar moj ga je ispunio. Allah je bio dobar prema meni
kad me je iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo, nakon što je
šejtan izmeðu mene i braæe moje bio razdor posijao. Gospodar moj je
zaista milostiv onome kome On hoæe, i On, zaista, sva zna i mudar je!
101. Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i nauèio me tumaèenju nakih
snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitinik moj i na ovom i
na onom svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su
dobri!"
102. Eto to su neke nepoznate vijesti koje Mi tebi objavljujemo, a ti
nisi bio s njima kada su se oni odluèili, i kada su onako lukavi bili.
103. A veæina ljudi, ma koliko ti želio, naæe biti vjernici.
104. Ti od ovih ne tražiš nagradu za Kur’an, on je samo opomena svim
svjetovima.
105. A koliko ima znamenja na nabesima i na Zemlji pored kojih prolaze,
od kojih oni glave okreæu!
106. Veæina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim.
107. Zar mogu biti sigurni da ih nevolja, kao Allahova kazna, neæe
stiæi ili da ih èas suðeni neæe iznenaditi, a da oni to neæe ni
primjetiti?
108. Reci: "Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajuæi jasne dokaze,
ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu
nikoga ne smatram ravnim."
109. A Mi smo i prije tebe samo ljude slali, graðane kojima smo objave
objavljivali. Zar ovi ne putuju po svijetu, pa ne vide kako su skonèali
oni prije njih, - a onaj svijet je doista bolji za one koji se budu
Allaha bojali – zar se neæete opametiti!
110. I kad bi poslanici gotovo nadu izgubili i pomišljali da æe ih
lašcima proglasiti, pomoæ Naša bi im došla; Mi bismo spasili one koje
smo Mi htjeli, a kazna Naša ne bi mimoišla narod nevjernièki!
111. O kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni.
Kur’an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije
njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost naroda koji
vjeruje.