SURA 21. AL-ANBIYA * VJEROVJESNICI

SURA 21. AL-ANBIYA * VJEROVJESNICI
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
1. Ludima se bliži čas polaganja računa njihova, a oni, bezbrižni, ne
mare za to.
2. I ne dođe im nijedna nova opomena od Gospodara njihova kojoj se,
slušajući je, ne podsmjehuju
3. Srca rasijanih. A mnogobošci govore šapatom: "Da li je ovaj nešto
drugo do čovjek kao i vi? Zar ćete slijediti vredžinu, a vidite da
jest?"
4. "Gospodar moj zna" – reče on – "šta se govori i na nebu i na Zemlji;
On sve čuje i sve zna!"
5. Oni, čak, govore: "To su samo smušeni snovi; on ga izmišlja; on je
pjesnik; neka nam donese kakvo čudo kao i prijašnji poslanici!"
6. Nijedan grad koji smo Mi prije njih uništili nije u čudo povjerovao,
pa zar će ovi vjerovati?
7. I prije tebe smo samo ljude slali kojima smo objavljivali, zato
pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate vi!
8. Mi ih nismo stvarali kao bića koja žive bez hrane, ni oni nisu
besmrtni bili.
9. Poslije smo im obećanje ispunjavali, i njih, i one koje smo htjeli,
spasavali, a one koji su nevaljali bili uništavali.
10. Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa zašto se ne
opametite?
11. A koliko je bilo nevjerničkih sela i gradova koje smo uništili i
poslije kojih smo druge narode podigli!
12. I čim bi silu Našu osjetili, kud koji bi se iz njih razbježali.
13. "Ne bježite, vratite se uživanjima vašim i domovima vašim, možda će
vas neko što upitati."
14. "Teško nama," – oni bi govorili -, "mi smo, zaista, nevjernici
bili!"
15. I kukali bi tako sve dok ih ne bismo učinili, kao žito požnjeveno,
nepomičnim.
16. Mi nismo stvorili nebo i Zemlju, i ono što je između njih, da se
zabavljamo.
17. Da smo htjeli da se zabavljamo, zabavljali bismo se onako kako Nama
dolikuje, ali Mi to ne činimo,
18. Nego isitnom suzbijamo laž, istina je uguši i laži nestane; a teško
vama zbog onoga što o Njemu iznosite!
19. Njegovo je ono što je na nebesima i na Zemlji! A oni koji su kod
njega ne zaziru da mu se klanjaju, i ne zamaraju se,
20. Hvale ga noću i danju, ne malaksavaju.
21. Zar će kumiri koje oni od zemlje prave mrtve oživjeti?
149
22. Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah,
poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar svemira, od onoga
što Mu pripisuju!
23. On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani.
24. Zar da pored Njega oni uzimaju bogove?! Reci; "Dokažite!" Ova
Knjiga je pouka za moje sljedbenike, a bilo je knjiga i za one koji su
prije mene bili i nestali. Međutim, većina njih ne zna istinu, pa zato
glave okreću.
25. Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo
objavili: "Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!"
26. Oni govore: "Milostivi ima dijete!" Hvaljen neka je On! A meleki su
samo robovi poštovani.
27. Oni ne govore dok On ne odobri i postupaju onako kako On naredi.
28. On zna šta su radili i šta će uraditi, i oni će se samo za onoga
kojim On bude zadovoljan zauzimati, a oni su i sami, iz stahopoštovanja
prema Njemu, brižni.
29. A onoga od njih koji bi rekao: "Ja sam, doista, pored Njega, bog!"
– kaznili bismo džehennemom, jer Mi tako kažnjavamo mnogobošce.
30. Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina,
pa smi ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće
vjerovati?
31. Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne
potresa, i po njima smo staze i bogaze stvorili da bi oni kuda žele
stizali.
32. I to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak
okreću od znamenja koja su na njemu.
33. I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim
svodom plove.
34. Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će
oni dovijeka živjeti?
35. Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu
i u dobru i Nama ćete se vratiti.
36. Kada te vide nevjernici, samo ti se rugaju: "Je li to onaj koji
vaše bogove huli?" A oni sami ne vjeruju kada se spomene Milostivi.
37. čovjek je stvoren od žurbe. Pokazaću Ja vama, doista, dokaze Svoje,
zato Me ne požurujte!
38. Oni govore: "Kada će već jednom ta prijetnja, ako istinu govorite?"
39. A da nevjernici znaju da tada neće moći da otklone vatru od lica
svojih i leđa svojih, i da im niko neće moći pružiti pomoć,
40. Nego će im nenadano doći i zaprepastiti ih i da je neće moći nazad
vratiti i da im se neće vremena dati!
41. I prije tebe su poslanike ruglu izvrgavali, pa je one koji su im se
rugali stiglo baš ono čemu su se rugali.
42. Reci: "Ko će vas od Milostivog noću i danju štititi?" Niko! Pa ipak
oni od Kur’ana glave okreću.
150
43. Zar će ih njihova božanstva, a ne Mi, odbraniti? Ta ona sama sebi
ne mogu pomoći, i niko nevjernike od Naše kazne ne može pod okrilje
uzeti!
44. Mi smo ovima, a i precima njihovim, dali da uživaju, pa su im dani
radosti dugi. A zar oni ne vide da Mi u zemlju njihovu dolazimo i da je
s krajeva njezinih umanjujemo, pa kako bi oni bili pobjednici?!
45. Reci: "Ja vas opominjem Objavom!" – ali, gluhi ne čuju poziv kad se
opominju.
46. A da ih samo dašak kazne Gospodara tvoga dotakne, sigurno bi
povikali: "Teško nama, doista, smo sami sebi nepravdu učinili!"
47. Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome
krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo
za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune
ispitivati.
48. Mi smo Musau i Harunu dali Tevrat, svjetlo i pouka za one koji se
budu grijeha klonili,
49. za one koji se Gospodara svoga budu bojali i kad ih niko ne vidi, i
koji od časa oživljenja budu strepjeli.
50. A i ovaj Kur’an je blagoslovljena pouka koju objavljujemo, pa zar
da ga vi poričete?
51. Mi smo još prije Ibrahimu razboritost dali i dobro smo ga
poznavali.
52. Kad on ocu svome i narodu svome reče; "Kakvi su ovo kumiri kojima
se i dan i noć klanjate?"
53. oni odgovoriše; "I naši preci su im se klanjali."
54. "I vi ste, a i preci vaši su bili u očitoj zabludi" – reče.
55. "Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ?" – upitaše oni.
56. "Ne", - reče – "Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje, On je
njih stvorio, i ja ću vam to dokazati.
57. Tako mi Allaha, ja ću, čim se udaljite, vaše kumire udesiti!" –
58. I porazbija ih on u komade, osim onog najvećeg, da bi se njemu
obratili.
59. "Ko uradi ovo sa bogovima našim?" – povikaše oni -, "zaista je
nasilnik".
60. "čuli smo jednog momka kako im huli", - rekoše -, "ime mu je
Ibrahim."
61. "Dovedite ga da ga ljudi vide" – rekoše – "da posvjedoče".
62. "Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o Ibrahime?" – upitaše.
63. "To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju da govore_
- reče on.
64. I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše; "Vi ste, zaista,
nepravedni!’
65. Zatim glave oboriše i rekoše: "Ta ti znaš da ovi ne govore!"
66. "Pa zašto se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu
ni korisitit niti od vas kakvu štetu otkloniti?" – upita on.
151
67. "Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se
ne opametite?" –
68. "Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta da učinite!" –
povikaše.
69. "O vatro", - rekosmo Mi – "postani hladna, i spas Ibrahimu!"
70. I oni htjedoše da mu postave zamku, ali ih Mi onemogućismo
71. i spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili,
72. i poklonismo mu Ishaka, i Jakuba kao unuka, i sve ih učinismo
dobrim,
73. i učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i
objavismo im da čine dobra djela, i da molitve obavljaju, i da
milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali.
74. I Lutu mudrost i znanje dadosmo i iz grada ga, u kom su stanovnici
njegovi odvratne stvari činili, izbavismo – to, uistinu, bijaše narod
razvratan i zao –
75. i u milost Našu ga uvedosmo; on je doista, od onih dobrih.
76. I Nuhu se, kad u davno vrjeme zavapi, odazvasmo i njega i čeljad
njegovu od jada velikog spasismo
77. i od naroda ga, koji je smatra neistinitim dokaze Naše, zaštitismo.
To bijahu opaki ljudi, pa ih sve potopismo.
78. I Davudu i Sulejmanu, kada su sudili o usjevu što su ga noću ovce
nečije opasle – i Mi smo bili svjedoci suđenju njihovu –
79. i učinismo da Sulejman pronikne u to, a obojici smo mudrost i
znanje dali. I potčinismo planine i ptice s Davudom Allaha hvale: to
smo Mi bili kadri učiniti.
80. I naučismo ga da izrađuje pancire za vas da vas štite u borbi s
neprijateljem, - pa zašto niste zahvalni?
81. A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinismo – po zapovijedi njegovoj
je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili; a Mi sve dobro znamo;
82. i šejtane neke da zbog njega rone, a radili su i poslove druge, i
nad njim smo Mi bdjeli.
83. I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: "Mene je nevolja
snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!" –
84. odazvasmo i nevolju mu koja ga je morila otklonismo i vratismo mu,
milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka
onima koji se Nama klanjaju.
85. I Ismailu, i Idrisu, i Zulkiflu, a svi su oni bili strpljivi.
86. I obasusmo ih milošću Našom, oni doista bijahu dobri.
87. I Zunnunu se, kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti, - pa
poslije u tminama zavapi: "Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si! a ja
sam se zaista ogriješio prema sebi!" –
88. odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spasavamo vjernike.
89. I Zekerijjau se, kada zamoli Gospdara svoga: "Gospodaru moj, ne
ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!" –
152
90. odazvasmo i, izliječivši mu ženu, Jahjaa mu poklonismo. Oni su se
trudili da što više dobra učIne i molili su Nam se u nadi i strahu, i
bili su prema Nama ponizni.
91. A i onu koja je sačuvala djevičanstvo svoje, u njoj život udahnusmo
i nju i sina njezina znamenjem svjetovima učinismo.
92. Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam – vaš Gospodar,
zato se samo Meni klanjajte!
93. I oni su se između sebe u vjeri podvojili, a svi će se Nama
vratiti.
94. ko bude dobra djela činio i uz to vjernik bio, trud mu neće lišen
nagrade ostati, jer smo mu ga sigurno Mi pribilježili.
95. A nezamislivo je da se stanovnici bilo kojeg naselja koje smo Mi
uništili neće Nama vratiti.
96. I kada se otvore Jedžudž i Medžudž i kada se ljudi budu niz sve
strmine žurno spuštali
97. i približi se istinita prijetnja, tada će se pogledi nevjernika
ukočiti. "Teško nama, mi smo prema ovome ravnodušni bili; mi smo sami
sebi nepravdu učinili!’
98. I vi, i oni kojima se, pored Allaha, klanjate – bićete gorivo u
džehennemu, a u nj ćete doista ući.
99. Da su oni bogovi, ne bi u nj ušli, i svi će u njemu vječno
boraviti,
100. u njemu će prigušeno uzdisati, u njemu ništa radosna neće čuti.
101. A oni kojima smo još prije lijepu nagradu obećali, oni će od njega
daleko biti,
102. huku njegovu neće čuti, i vječno će u onom što im budu duše
željele uživati,
103. neće ih brinuti najveći užas, nego će ih meleki dočekivati: "Evo
ovo je vaš dan, vama obećan!" –
104. onoga Dana kada smotamo nebesa kao što se smota list papira za
pisanje. Onako kako smo prvi put iz ničega stvorili, tako ćemo ponovo
iz ništa stvoriti, - to je obećanje Naše, Mi smo doista kadri to
učiniti.
105. Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji
čestiti robovi naslijediti.
106. U ovom je doista pouka za ljude koji se budu Allahu klanjali,
107. a tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.
108. Reci: "Meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog, zato se samo
Njemu klanjajte!’
109. I ako oni leđa okrenu, ti reci: "Ja sam vas sve, bez razlike,
opomenuo, a ne znam da li je blizu ili daleko ono čime vam se prijeti;
110. On zna glasni izgovorene riječi, zna i ono što krijete,
111. a ja ne znam da nije to vama iskušenje, i pružanje uživanja još za
izvjesno vrijeme".
153
112. "Gospodaru moj, presudi onako kako su zaslužili!’ – reče on -, "a
od Gospodara našega, Milostivoga, treba tražiti pomoć protiv onoga što
vi iznosite".